Psihijatar: Dio ljudi ovu dijagnozu doživljava kao identitet, a ne kao poremećaj

Sve više ljudi želi dobiti dijagnozu ADHD-a, ali nakon toga ne traži liječenje, upozoravaju stručnjaci koji smatraju da je potrebno dodatno istražiti razloge takvog trenda.

Dio ljudi danas ADHD doživljava "kao identitet, a ne kao poremećaj“, zbog čega se mnogi odlučuju na procjene kod nekvalitetnih privatnih pružatelja zdravstvenih usluga. Takve ih procjene mogu navesti da „povjeruju kako imaju stanje koje zahtijeva liječenje“, rekao je psihijatar dr. Marios Adamou, osnivač britanske mreže UK Adult ADHD Network.

Prema njegovim riječima, posljedica je i sve veći broj pritužbi na liječnike britanskog javnog zdravstvenog sustava NHS-a kad odbiju prihvatiti nekvalitetne privatne procjene.

Traže male doze: "Mnogi bi ljudi imali koristi od amfetamina"

Adamou navodi da je vidio nedavne podatke prema kojima čak 50 posto djece nakon dijagnoze nije nastavilo s liječenjem, a sličan trend primjećuje i među odraslim pacijentima u svojoj klinici.

Neki pacijenti, kaže, traže male doze lijekova koje nemaju terapijski učinak.

"Mnogi bi ljudi imali koristi od amfetamina. Osjećate se bolje, možete se bolje koncentrirati i učiniti više. Ali nismo vodili raspravu o tome treba li u ovoj zemlji stimulansima kognitivno poboljšavati sposobnosti ljudi kako bi se povećala produktivnost“, rekao je.

"Zašto ljudi osjećaju da se mogu poistovjetiti s tim stanjima? To su manifestacije društvenog problema“, dodao je.

Dokumentarac ADHD naziva "društvenim konstruktom“

Adamou je govorio uoči emitiranja novog dokumentarca Channel 4 The Great ADHD Myth?, koji se prikazuje 18. kolovoza. Voditelj je psihijatar NHS-a dr. Max Pemberton, koji zaključuje da je ADHD "društveni konstrukt“, a ne medicinsko stanje, piše The Guardian.

Prema njegovu stajalištu, škole bi se trebale prilagoditi kako bi mogle pružiti bolju podršku različitoj djeci, umjesto da se djecu lijekovima pokušava uklopiti u restriktivne društvene norme.

Adamou, međutim, smatra da ADHD istodobno jest društveni konstrukt i poremećaj povezan s funkcioniranjem mozga. Razlike u mozgu, ističe, dobro su dokumentirane istraživanjima, a dijagnostički kriteriji prošli su opsežne znanstvene provjere i validaciju.

Ipak, upozorava da se posljednjih godina pojam ADHD-a toliko proširio da postoji opasnost da izgubi svoje izvorno značenje.

"Koncept ADHD-a toliko je proširen da riskira postati besmislen. Sada je društveno konstruiran i postao je nešto drukčije od onoga što zapravo jest“, rekao je.

Kritike privatnog tržišta dijagnoza

Adamou smatra da problem dodatno potiču nedostaci u kvaliteti i regulaciji tržišta usluga povezanih s ADHD-om.

"Većinu procjena u Ujedinjenom Kraljevstvu sada obavlja privatni sektor. Ne mislim da postoji ijedno drugo medicinsko stanje kod kojeg privatni sektor pruža toliko velik dio skrbi“, rekao je.

Upozorava da mogu nastati problemi kada privatne tvrtke pružaju većinu usluga u tržišnom sustavu u kojem je dijagnoza postala roba, posebno zato što ona može dovesti i do propisivanja stimulansa.

Unatoč tome, Adamou naglašava da se smatra kako je ADHD još uvijek nedovoljno dijagnosticiran. Nekvalitetne dijagnoze, međutim, stvorile su "dvostruku stigmu“ za osobe koje doista imaju ADHD.

"Ne samo da ste stigmatizirani zato što imate ADHD nego postoji i stigma oko pitanja imate li 'pravi' ADHD“, rekao je.

"Medikaliziramo normalne ljudske reakcije“

Profesor Dinesh Bhugra, bivši predsjednik britanskog Kraljevskog koledža psihijatara, koji također sudjeluje u dokumentarcu, slaže se da je došlo do velikog porasta broja dijagnoza, ali kaže da nije jasno zbog čega.

"Pitanje je zašto sada i zašto baš ovo? Što nam to omogućuje? Bojim se da normalne ljudske reakcije pretvaramo u medicinska stanja jer to nama kao kliničarima daje moć, a ljudima daje etiketu zbog koje mogu osjećati da imaju određene povlastice ili status u društvu“, rekao je.

Bhugra upozorava i na sve veću ulogu privatnih kompanija koje popunjavaju praznine nastale zbog preopterećenosti NHS-a. Procjene ADHD-a, tvrdi, privatnim kompanijama predstavljaju "jednostavan način zarade“.

"Njihova je odgovornost prema dioničarima, a ne prema široj javnosti“, rekao je.

Uvoz američkog modela

Bhugra strahuje da je sadašnji britanski pristup svojevrsni uvoz američkog modela. Smatra da pristup dijagnostici putem kontrolnih popisa iz američkog Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) odražava zahtjeve osiguravajućih društava i kulturu u kojoj je "zdravlje roba koju možete kupovati i prodavati“.

Slaže se s porukom dokumentarca da bi sustav trebalo reformirati i uvesti cjelovitiji pristup koji bi objedinio društvene, biološke i psihološke aspekte ADHD-a, umjesto stavljanja naglaska prvenstveno na medicinske intervencije.

Upozorenje da bi dokumentarac mogao nanijeti štetu

S takvim se zaključcima ne slažu svi stručnjaci. Jessica Lister, klinička direktorica i medicinska sestra konzultantica privatnog pružatelja usluga Care ADHD, upozorava da bi poruka dokumentarca mogla biti štetna.

"Odbacivanje ADHD-a kao društvenog konstrukta ne znači samo banaliziranje etabliranog kliničkog stanja, nego i produbljuje nejednakosti s kojima se osobe s ADHD-om suočavaju u obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju i pravosudnom sustavu“, rekla je.

Prema njezinim riječima, pravo pitanje nije je li ADHD stvaran medicinski problem, nego reagiraju li sustavi dovoljno rano, dosljedno i pravedno kako bi spriječili štetu koja se može izbjeći.

Kao glavne probleme navodi dugo čekanje, nejednak pristup uslugama, neujednačenu kvalitetu te nedovoljnu povezanost podrške u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi i zapošljavanju.

"Profit nikada ne smije biti važniji od kliničke kvalitete"

Izvršni direktor Care ADHD-a Mark Pattison ističe da je potrebno razlikovati privatne pružatelje usluga. Tvrdi da njegova organizacija ima jednako snažan sustav kliničkog nadzora kao službe NHS-a za ADHD i mentalno zdravlje kojima je upravljao 15 godina.

"Profit nikada ne smije biti važniji od kliničke kvalitete. Ali ni učinkovitost nije njezin neprijatelj“, rekao je.

Dodao je da bi isti standardi morali vrijediti za sve pružatelje zdravstvenih usluga.

"U nekim ustanovama NHS-a djeca na procjenu čekaju dvije, pet, pa čak i deset godina. To nije sigurna zdravstvena skrb, bez obzira na to tko je pruža. Istodobno, ni neki privatni pružatelji ne zadovoljavaju potrebne standarde“, zaključio je.